Magleno jutro u prekosavskom okrajku metropole..., malobrojni posjetitelji i pospane školske ekskurzije u potrazi za željenim naslovom i povoljnom kupnjom; radništvo i građanstvo dolazi tek predvečer, a onda je sve krcato ljudima. Izdužile se ruke pod težinom kesa, uglavnom katalozi i brošure, nude ih na sve strane i trpaju u ruke. Uvijek isti stari Velesajam umornih koraka i neispunjenih želja. Interliber možda i nije najvažniji događaj za izdavaštvo i knjigu, ali je svakako najmasovniji. I kolikogod su štandovi iz godine u godinu kvalitetniji i ljepši, a ergometrija posjetitelja bolje proučena i prodavačice sve atraktivnije, da(u)h sajmišta ipak je neizbježan, nekako neizbrisiv i stalno prisutan. Kao da prostor nije nikad pošteno provjetren i okađen. Ne kupuje se po cijenama, one gotovo da i nisu istaknute, mimohod ljubitelja knjige kupuje po veličini popusta, i to su znakovi kojima se nakladnici igraju - postoci! Interliber je više festival knjiga, znatno manje je to svečanost književnosti; zapravo, sajamska predstava kada nakladnici započinju svoju božičnu rasprodaju knjiga, a pismoznanci izlaze iz svojih skrovišta ukazati se svetinji na prizemnom tlu sajmišta.

A više-manje svi su tu, na broju, uokolo štanda ili vješto sakriveni među posjetiteljima, onako... nevažno i usput, tobože nehajno prisutni: žalopojni nakladnici i uvijek zabrinuti publicisti, njihovi natmureni urednici, samo­ uvjereni književni kritičari nabijeni jalovinom, sveznajući novinari, živopisni zavičaj ci, kamermani svjesni svoje moći i njihovi još kočeperniji gospodari(ce) s mikrofonom u ruci.

Tu su i promotori, koji knjige ne predstavljaju već ih promoviraju u što?, valjda nadknjige, ulizice što se krpaju uz svoje idole, baš ti isti kumiri kojima ne smeta da im se pod rep stalno netko zavlači, niži i viši službenici katedri, baštinici sinekura, ocvale žene i trbušasti muškarci, zaostali ali još krepki ideolozi, njihovo epigonstvo, neizostavni bivši cenzori, isluženi i oni još puni nade, članovi komisija i njihovi osmjesi puni obzira, prijetvorni popustljiva, začinjavci, muktaroši dobro upućeni u raspored domjenaka... Uglavnom trgovci riječima svih vrsta, nitko nije izostao; tek za dekoraciju pojavi se i pokoji besmrtnik sa Zrinjevca preobučen u prolaznika. I potom - doslovno u istom trenu - samo grimasom, ili tek jednim treptajem kapka, i jedni i drugi i treći..., doslovno svi, sljubljeni, priljubljeni, posvađani, laskavi, pomireni, slizani, indiferentni, nasmiješeni, prijetvorni, u simbiozi, s razlogom ili bez njega: svakakvi i nikakvi, uvijek nekako prisni, s predumišljajem, spremni na sve - ali nikad grubi, javni i glasni.

Neoprezno je bilo koga prepoznati bez grimase iznenađenja. Čak je i provincija naučila trik pa glumljenu zbunjenost izvlači neuvjerljivim dionicama o umoru i dalekom putu. Na cijeni je zaborav, hinjena demencija umjetnika kao nesumnjiv znak vlastite veličine i prepo znatljivo obilježje nehajnog genijalca. Neprestano iste teme, mjerkanje, rukovanje, opetovano upoznavanje i opća mjesta kao sigurna luka u nevolji. Lakrdija je zamijenila uzvišenost, intelektualna parada pod sivim nebom armiranog betona ne zna za umor. Ponad betona je magla koja se nikako ne diže. Nevidljivu predstavu sajma taštine mimohodi rijeka posjetitelja, kad bi znali da su okruženi stalnim predstavama, prestali bi gledati u knjige i diviti se popustima.

Cijeli taj sajamski teatar smjestio se u dva paviljona i predstave se daju bez stanke od jutra do večeri. Najaktivniji su reformirani fakovci i kolumnisti koji se svim silama trude ugurati u pisce. Pisaca nešto ima, oni su vješto profilirani za ovakve predstave i, držeći se zajedno prešutno i zavjerenički, ugrabili su oveliku fetu scenskog svjetla. Najviše ima onih što ne znaju jesu li pisac ili književnik pa se s dvije iskaznice u džepu osjećaju nekako sigurnije. Nedostaju književnici, no, unatoč gužvi, ako se dobro protegnu noge, nade su tu i tamo i poneki književnik. Istina je! sreo sam Gavrana. Okružen praznim stolicama sjedio je u kafiću i pio čaj kloneći se entuzijazma netalentiranih; uživao svoj mir daleko od svih predstava i šutio o svojim planovima.

Domišljati preko svake mjere, gotovo lukavi, pismoznanci iz LZ osmislili su izuzetno bajkoviti štand. Ne znam što je arhitekt Zeljko Kovačić želio dočarati, po čijem naputku, i kome točno Leksikografski zavod želi podvaliti, ali njihova kućica 1C u petom paviljonu sazdana od 2289 knjiga (starijih izdanja?) sa svojim staklenim podom dočarava bajku, zapravo dvije: onu o Ivici i Marici te Snjeguljicu. Knjige umjesto kolača u prvoj bajci i stakleni sarkofag u drugoj. Pod štanda popločan je izdanjima LZ-a (mislim da se radi o Općoj enciklopediji s predznakom Hrvatska ili bez njega), a potom je iznad knjiga stavljeno debelo staklo. Pod staklenim pokrovom leži sekundant marksizma i lenjinizma, ne tijelom već djelom. Između prljavštine na potplatima i svete hostije crvene ideologije ispriječilo se nekoliko milimetara hladne prozirnosti. Krleža, njegov ukoričeni testament, u staklenom su sarkofagu i čeka se mladi kraljević; prije bih rekao čarobnjak, koji će nekakvim trikom vratiti kotač povijesti ili se osluškuje šuplji hitac s neke nove Aurore. Nitko neće doći, niti ispaliti plotun. Krleža je znao da ne umire na pragu raja i da je slađi dio titoslavije iza njega.

Ikonografija naše leksikografije potpuna je, sve je na svom mjestu. Patuljci više ne plaču, ali su još u koroti i pomalo srditi; mezoluto i bez suza, a za ovu su prigodu navukli pregače i pokušavaju uvaliti robu s greškom. Čak i Ljutko nešto pokušava s osmjehom, ne ide mu, trajna nemoć ne može se sakriti dućanskim osmjehom, sivim odijelom i čistom kravatom. Ipak, od svega najviše straši nasred barake ogromna fotelja napravljena od svezaka. Fotelja učinjena od knjiga, zastrašujuće prijestolje sveznanja i ambicije položeno na stakleni sarkofag. Upražnjeni tron čeka strašnog kralja poražene vojske. Možda nije sve gotovo, a? Odvratne li oholosti, pa još i ta neumjerena i prepotentna izjava medijima kako bi manja hrvatska sveučilišta bila sretna kad bi im netko darovao tu kuću od knjiga. Što je sa Sveučilištem u Zagrebu? Takva je ponuda uvredljiva i zaslužuje mnogo trulih jaja, a sama ideja, da se kompletna skalamerija pokloni, opasna je. Jednako je opasno da sceneriju raznesu subotnji posjetitelji prije zatvaranja sajma i tako kontaminiraju svoje kućne biblioteke.

Jedini način da se ideološka enciklopedija prepuna faktografskih grešaka korisno upotrijebi, je taj da se te knjige reciklažom oslobode infekcije ideologije i pretvore u papir. Tako će im se makar pružiti šansa da na sebi ponesu tekst dostojan iskrenosti i nadahnuća. Jer, ako LZ-u ove godine uspije rasprodati baraku 1C, dogodine će taština jača od stida svojim knjigama izgraditi cijeli novi paviljon ili dva, i kome će onda ponuditi svoju građevinski materijal - Sveučilištu u Zagrebu ili, ne daj Bože, velikim europskim sveučilištima.

Možda je, na koncu, sve ipak, i samo sajam. Prigoda. Tek privlačna ugoda prisjećanja, obnavljanje entuzijazma i susret svih kojima je na neki način knjiga dosuđena. Teško je obuzdati napisanu riječ i zato smutnje nikad ne manjka.

Ovi blagdanski dani prigoda su prisjetiti se naših suradnika, čitatelja i sponzora i svima želimo blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj godini.