Pismo nije tek pepeo zapamćenog, ono je nadahnuće i po nadahnuću i nije nikakav izum. I stoga podrijetlo pisma ostaje sakrito uzoholjenom razumu i jalovom silogizmu. Usprkos akademskim i onim drugim, vrlo smionim tezama, pismo ostaje siroče ostavljeno na pragu naše civilizacije. Ne znamo mu podrijetlo, čak ni stoljeća njegova nastanka, a nismo ni približno sigurni koja mu je zapravo svrha i što znakovi neizrecivog točno bilježe. Možda svrhovitu objavu Riječi, znakovima prenesen nauk ili tek iščeznuće nazočnosti, samo sirovi naputak i podsjetnik? Nije li onda pismo izdaja Objave, jer je iznevjerilo duh i tajnu proširilo među profane? Stvoreno u naletu proročkog viđenja, nadahnućem iščupano iz ponuđenih fraktala, pismo očekuje biti otkriveno novim zanosom. Veleumni redoslijedi i podjele uzgojili su predrasude i krivo znanje; umjesto da otkriju sustavne su analize samo oskvrnule tajnu pisma - bratstvo zlatnih brojeva i jezik neizrecivog. Uvijek je tako kad se nadutim razumom dodiruju stvari srca i grebe po istini. Znanost traži rješenja, nadahnuće teži istini; znanost o pismu (kakvim god se imenom lakovjerno nakitila) ne može se približiti istini već nudi rješenje, koje traje ne duže od stoljeća u kome je ponuđeno. Istina se, međutim, ne sastoji od rješenja, najnovijih istraživanja, okamenjenih autoriteta, valjanih pretpostavki i logičnih rješenja. Za istinu je potreban zanos. Vjetrenjače su pobijedile Don Kihota, ismijale ga i pretvorile u budalu, ali vrijeme ih je kaznilo anonimnošću.
Znalci slova samo će slegnuti ramenima i pomisliti -nije važno kako i gdje - glavno da je pismo tu. To isto reći će i tiskarski radnici, prodavači novina i klošari što se s novinama bore protiv hladnoće. Zapravo, nitko danas protiv slova i pisma nema ništa; banalno i nadahnuto pišu se s istim slovima tastature.
Svi komuniciraju, ptice i vjetrovi, pčele i cvjetovi, mravi i mrvice, ali samo ljudi imaju slovo i pismo. Današnja uljudba, njena povijest, čitanje je zapisanog. Pamćenje je postalo nedostatno, ponekad i nepouzdano, vezano uz živi dah svjedoka. Bez tvoračke moći pisma sve bi bilo drugačije i svijet bi bio drugačiji; zapisano ima drugu razinu i svoju vlastitu stvarnost. Zapisano postaje činjenica sama po sebi, materijalni dokaz i predmet potrage; zapisanome se više vjeruje nego izrečenom, oku se vjeruje više nego uhu, opipu više nego oku.
Sa zadovoljstvom od ovog broja najavljujem PISMO - našu novu rubriku. Ne zato jer će ovaj časopis konačno dokučiti tajnu pisma i ponuditi cjelovito rješenje, nego će uredništvo biti otvoreno prema svim suvislim tekstovima koji bez predrasude, ali isto tako lišeni akademske umišljenosti i dociranja, pokušavaju proniknuti u zaštitni znak ove uljudbe - pismo. Teškoća je, možda, u tome da je pismo prethodilo civilizaciji, kao što su nekad davno čežnja i slabost prethodili čovjeku. S pismom je stvorena uljudba kakvu poznajemo, u njenom je ishodištu pismo i u tome je sva muka - potraga za korijenima i nebeskim poretkom zapisanim u prvim slovima.