Davor VELNIĆ : Uvodno slovo

(Kamov u Rijeci i Zagrebu)

ESEJ

Natalija NEMET: Zelene (duge) čarape Irene Vrkljan

Leopoldina-Veronika BANAŠ : Isus u stihovima osamdeset trojice perzijskih pjesnika

Igor ŽIC: Kamov & Morovich & Horvath - Tri književnika s Pećina

PROZA

Nikola TUTEK: Kornjačin drugi život

Nirvana KOČI: Dvije priče

Davor MANDIĆ : Bijeli slonovi

POGLED U KAZALIŠTE

Kim CUCULIĆ : Riječka kazališna jesen

PJESNIŠTVO

Đurđica MIHIĆ ČIVIĆ : Leptiri na trnju

Tereza SALAJPAL: Stihovi

Maja GJEREK: Tereza Salajpal - trenutci tragovi traganje

Katja ERMENKOVA: Iz ciklusa pjesama: Ruže u snijegu

Stjepan VUKUŠIĆ : Iz ciklusapjesama: Na Gori

Vesna PREŠNJAK MICULINIĆ : Pjesme

Iva FONOVIĆ : Iz ciklusa pjesama: Versi od kamika

PISMO

Antun NODILO: Zapisi iz podzemlja jezika

PRIKAZI

Đuro VIDMAROVIĆ : Putopis kao oblik otkrivanja vlastitoga identiteta

Jadran ZALOKAR: Obrubom svijeta u nutrinu bića

Božidar PROSENJAK: Opomena grabljivici: Ima Gospodara!

Vinko GRUBIŠIĆ : O smrtima progonitelja

Lujo MEDVIDOVIĆ : Ljubav je boja istine (u potrazi za spinom vasionca)

Ksenija ORELJ: Povratak boji

UVODNO SLOVO

(KAMOV U RIJECI I ZAGREBU)

Ekshumacija je započela, slijedi obdukcija i kroz neko ćemo vrijeme, valjda, znati od čega je uistinu oboljela hrvatska književnost, koji su je virusi načeli, a koji zlodusi dotukli. Krhotine Kamovljeve biografije i krugovi koji se šire, zanos prezrenih i zakašnjela razboritost zavedenih pokušat će objasniti što je doista hrvatska književna laž i kako je sve započelo.

Na predstavljanju Uremove knjige Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rijeka je svog nestašnog sina dočekala u prepunoj sali; hipoksija i žamor, gužva; krcato ljudi i predstavljanje ne ide bez ozvučenja. Organizator je pomalo nepripremljen i zbunjen, ali je "radno predsjedništvo" s Uremom u sredini ugodno iznenađeno i nimalo zatečeno. Rijeka na obljetnicu Kamovljeva rođenja pokušava iznijeti na dnevno svijetlo ono što moljci i zaborav još nisu pojeli: tek blijedu sliku svoje slavne prošlosti, posljednje komade obiteljskog srebra. Kamov je poklon jedne jedva živuće prošlosti. Na Korzu je istovremeno izložena samo ljuštura ispunjena zrakom posve suvremenog torpeda, od onih povijesnih prvih (i muzejskih) primjeraka ostale su samo skice i nacrti. Opet je netko bio promišljeniji i brzi! U Bonaviji se nudi austro-ugarski jelovnik iz Kamovljeva vremena, Pošta tiska prigodnu kuvertu, dosta je toga u znaku značajnog hrvatskog književnika. Čini se da svi u publici jednakim entuzijazmom dišemo isto ozračje i ustajali zrak.

Nazočni su gotovo svi i njihovi poslanici: dežurni zlobnici poslali su svoje izvjestitelje, uhode i smutljivci ovaj su put došli osobno, a činovnici kulture širom otvaraju oči i upijaju. Već otpisani autor opet ih je (neugodno) iznenadio, preduhitrio i uhvatio na spavanju. Prisustvo struktura u publici i za mikrofonom cijelom predstavljanju daje ton službenog priznanja i cijela gungula izgleda svečano - Mladen Urem predaje vjerodajnice Janka Polić Kamova građanima Hrvatske. A ljudima prenatrpan prostor Glagoljice vapi za bilo kakvim zrakom pa i za onom mlačnom južinom na Dolcu. Studeni je donio proljeće i mnoštvo studenata. S mikrofona se izriču pohvale Uremovu zanosu i ustrajnosti te pohvale našem hrabrom buntovniku koji nas je zadužio za sjajna djela i još sjajniju kometsku biografiju. Razina iskrenosti razoružala bi i najvećeg cinika.

Tonko Maroević je pun dobre volje, ali oprezan; prisjetio se davno zagubljenih dvojbi i starog šapta pa s nekoliko uljudnih opservacija i pohvala želi omekšati Uremove presmione teze i pretpostavke. Knjiga napisana pod teretom snova više nego izrasla na fusnotama, ta snolika slikovnica natopljena snomoricama i ukrašena bodljikama, čini ga nemirnim. Podržava i hvali, no, prerano je za preslagivanje nacionalne književnosti. Još uvijek je na snazi postava i predstava u režiji nomenklature, skojevskih pitomaca prerušenih u teoretičare, antologičare i književne kritičare. Možda nije pravo vrijeme, preuranjeno svakako?! Oni koji bi trebali tromi su i ustrašeni, oni pak koji se usude mogli bi u napadu iskrenosti presložiti cijeli sustav vrijednosti i narušiti spokoj akademskih spavaonica, a najgore je narušiti ugodan drijemež. Stanovnici na lovorovoj zrinjevačkoj adresi ponašaju se kao da obiluju viškom vremena. Moguće, vječnost ne poznaje vrijeme, i mrva vječnosti još uvijek je cjelovita vječnost. Ervin Dubrović svojih petnaestak minuta koristi antologijski i ne fijumanizira: na skliskom je terenu i samo ga povelika doza obzira i iskrenosti prema Kamovu spašava.

autor, inače Kamovljev veleposlanik na zemlji, polaskan je i umoran od sebe, svojih misli, uznemiren podgrijanom ambicijom jedva uočava i pamti, ali uspijeva izmijeniti pogled i pokoju riječ sa svima. Količina znatiželjnika i štovatelja (Kamova) ipak ga buni i još više veseli. Iščašene rečenice zadovoljstva govore više od njegova osmjeha. Za trenutak je skrenuo pozornost struktura, starih i novih, uvijek istih kadrovika i ne zna što bi s time i kako naprijed. Širok osmijeh za svaku prigodu ipak je najbolje sklonište. Je li to zaokret, isprika i priznanje za odvratna stara vremena obezvređivanja i javne poruge? Ništa, Kamov ide dalje, sutra je o njemu u Zagrebu znanstveni kolokvij, a i Rijeka ide dalje. Pripreme za karneval su u tijeku: nove maske i stara uvijek ista lica pod njima. Možda za ovaj karneval dovitljivi prigradski karneval-meštri konačno osmisle nešto na temu Kamov, ili će čast pripasti Kazalištu?

Od kad su se harlekinizirali Mirisi zlato i tamjan, sve je moguće, pa i prigodna karnevalizacija Isušene kaljuže.

Kamov za Rijeku ostaje tek ulica, samo skulptura pred Kontom i njegov svojeglavi i neuhvatljivi zastupnik na zemlji, gorljivi Mladen Urem. Insignije duhovnosti za sada ostaju zakopane zajedno s Jankovim bezimenim kostima u onoj masovnoj barcelonskoj grobnici.

U Zagrebu malobrojno, svi se poznaju kao na zlatnoj obljetnici mature (da je Janko maturirao pomislio bih da je baš njegov razred na okupu), zamračeno oblačnim jutrom, zastrto trošnim zavjesama. Studentima ulaz zabranjen, a oni ispod 50 samo s valjanom propusnicom! Radno predsjedništvo Znanstvenog kolokvija o Janku Polić Kamovu je duplo veće nego u Rijeci, mikrofon za govornicom je ugođen i čeka prvog govornika. Plašim se da će ovaj put i konobari morati nešto reći o Kamovu, najavljenih govornika ima skoro više nego popunjenih stolica. Počelo je! Najprije pozdrav u ime Razreda, uštogljeno i žalobnički. Umro je na vrijeme da bi ga Razred prihvatio kao pokojnika i kao temu za ZNANSTVENI kolokvij. Da je kometa posustala, ušla u orbitu, da je poživio, ne bi bio pripušten ni otiraču na otmjenoj adresi vis-'a-vis Palasa. Možda s kakvom đačkom ekskurzijom... ? Razred se užasava nedovršenih biografija, onih što se još usude, ali da kojim načinom velečasna adresa prima mrtve, Kamov bi ležao u počasnoj loži. Živome mu ni za milijun godina ne bi bio dozvoljen pristup. Ali nema straha od prvih, drugih i bilo kakvih gramatičkih kondicionala, sve je razvidno; Janko nije kucao na vrata ustrašenosti, juriš na nebo nije imao alternativu. Sve ispod neba samo je prah, sluz i ljudska slabost.

Znanstveni kolokvij se okrenuo teško razumljivim teoretskim tiradama; priučeno i prekuhano, puno retorike i općih mjesta za svaku prigodu. Puca se manevarskim granatama iz najtežeg topništva, jezik okovan formalnostima i frazama, neugodno mi je i stidim se (za druge). Citati i fusnote, iz šupljeg u prazno i redovito posuđeno; Incubi i Succubi, jalovi oploditelji i prijevarom postignuto lažno roditeljstvo. Sve planetarno jaka imena, sami temelji ove naše uljudbe, a opet mlako i dostatno tek za mršavi alibi. Kamova su priveli u mlačnu kaljužu znanstveno teorijskih fraza, čiste ga udžbeničkim klistirom i nikome ništa. Netko je iz dubokih krugova pakla izvukao čak i Lukacsa; opako valjda je glogolov kolac popustio te zloduh Bele Hamvasa baulja prostorijom. I sada smo svi u tuđem vremenskom stroju, opet svi privedeni U školu; marksizam umjesto slobodne misli, katekizam umjesto Biblije, Riješeni zadaci umjesto Repetitorija. Uši ponovo crvene i bole. Omamljenost nalik ludilu ne prestaje arbitrirati, dijeliti pamet, packe strogosti i prazne lekcije. Odavno su nauk i umijeće zaposjeli činovnici i davitelji, ista tlaka kao i činovnička davež na državnim šalterima. Svi bi mijenjali svijet, sebe nikad i nimalo.

Barka se ipak zaljuljala, skrovita neutralnost i slijeganje ramenima više nije dostatno i nedostojno je čak i posrnule savjesti. Kad spokoj zaškripi i najbolje složeni alibi zvuči neugodno prazno, lažljivo i prevarantski. Mladen Machiedo primjećuje ustajalost, nešto ne štima, sluti gotovo stoljetnu podvalu u povijesti hrvatske književnosti, nikad uklonjenu partijnost, skoro pa zavjeru. Pomalo je zatečen Uremovim snoviđenjima i poetskoj argumentaciji, ali svojim osvrtom podupire preslagivanje hrvatske moderne književnosti i taj prstohvat hrabrosti daje nadu kako nije baš sve i posve izgubljeno. Jezik prešućenih misli ovaj je put razgovijetan.

Lakše poželjeti i reći nego učiniti; uvijek je to živa muka kad se predrasude najprije moraju pretvoriti u laži, a tek onda privesti istini. Agatha Christi jedan tako davno zaboravljen zločin naslovila je Usnulim umorstvom i pouka romana je jasna: bolje ne čačkati davno pokopana umorstva - ali koga briga?

Svim ljudima dobre volje uredništvo i suradnici Književne Rijeke žele blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj godini.