UVODNO SLOVO

Nije li već Žmegač u svom pogovoru Limenom bubnju dosta izravno nagovijestio Grassovo ideološko i ratno učešće u najvećoj klaonici 20. stoljeća: ...dospio je kao gimnazijalac u vrtlog posljednje godine Drugog svjetskog rata. Poslije godinu dana zarobljeništva... Zapravo manje-više svi Grassovi biografi i priređivači njegovih djela na sličan su način pristupili piščevim posljednjim ratnim/poratnim godinama. Situacija je prilično razvidna i dobronamjernim i zlonamjernim pogledima: ako se u jednadžbu uzme Grassova godina rođenja, ratne okolnosti u Njemačkoj pred slomom i shvati da u to vrijeme Njemačka nije imala nikakav populistički "pokret Otpora", onda je dosta jasno da su Grassove opcije bile znatno sužene i lako je pretpostaviti u kojoj je vojsci mladi Grass mogao završiti. Krugu zavjerenika, tzv. Kreisau krugu na čelu sa von Stauffenbergom i von Moltkeom, koji je organizirao atentat na Hitlera (1944.), svakako nije mogao pripadati ni po svojim godinama niti po socijalnom podrijetlu.

Bez obzira na glasovitu njemačku pedantnost, u tim posljednjim i paničnim ratnim mjesecima dosta je teško razlikovati ovlasti, ustroj i pripadnost \Vermachtu, Schutzstatfelu, Geheime Staatpolizeiu, već ugaslom Abweru, ili ad hock preustroju na samoj liniji bojišnice zbog obrane grada, ove ili one ratne operacije. Koliko je nešto bilo dragovoljno ili mobilizacijski, u kontekstu svemoćne nacističke propagande, ratnog kaosa i pubertetskih snatrenja, još je teže objektivno izvagati. A što je doista bilo u Grassovu razumu i srcu, to niti on više ne zna i zato je s odmakom od nekoliko decenija i napisao svoju knjigu ispovijesti i pročišćenja. Onodobna njemačka mladež bila je oduševljena nacional socijalističkom promidžbom i nije imala nikakve šanse. A Grassovo javno priznanje sada, jer pisca je teško prepoznati i svrstati prema brojnim likovima koje je u svojim romanima obradio - nikad ne znaš s kojim se od kamarada najviše poistovjetio, a ideološku fanatizam i ništavilo odlično poznaje - odjeknulo je kao da se radi o književnoj prevari, pravoj veleizdaji umjetnosti. Kao da povijest nije prepuna izuzetnih i posve solidnih književnika koji su prije ili kasnije zalijegali s ideologijama, čak se s njima i uspješno plodili. Nije li sveti Augustin u svojini Ispovijestima zapisao: Tako sam zapao medu ljude pijane od oholosti... Što ispovijedati ako nisi griješio? Nije li i Pirandelo bio član fašističke stranke, D'Annunzio predsjednik prve fašističke državice, Andrić svjedokom i supotpisnikom sporazuma sa samim nacističkim vragom, i je li ikad rasvijetljeno koliko je pjesnik Neruda pomogao slikaru Sikeirosu u atentatu Trockog? Što s Hamsunom, povjerovati povijesnoj (dis)kvalifikaciji ili mu pročitati opus vlastitom pameću? A koliki su se do lakta umočili u crveni teror misleći da pripadaju osviještenim intelektualcima, tzv. poštenoj inteligenciji, i tako pomažu svjetskoj pravdi i ravnopravnosti medu ljudima?

U nedogled i u nepovrat; bez temeljite inventure svih vrsta i podvrsta kliconoša ideologija medu književnicima, pojedini slučajevi neće dati odgovor može li grijehom obilježen čovjek, loš čovjek, zao čovjek i zločinac, biti u zanosu i stvarati umjetnička djela? Teško i nedokučivo pitanje, sam smisao umjetnosti, skoro pa i definicija. I samo usputno propitkivanje i sjećanje na književnike inficirane zanosom pomrčine i mržnjom ideologije postavlja preteška pitanja o naravi književnika i smisla njegovu književna djela.

Međutim, već se nekoliko desetljeća provlači dosta intrigantno pitanje: zašto je stigma nacizmom (nacional­socijalizmom) sablaznija nego stigma komunizmom i zašto se zaraza komunizmom tako olako pokušava amnestirati? Grassu nitko nije zamjerio što je bio miljenik lijevih političkih opcija, čak ni kad je kao veliki arbitar njemačke ljevice instaliran kao moralno sječivo nove Njemačke. Da je Grass, na primjer, otkrio svoju pripadnost komunističkoj stranci DDR-a, pripadnost Stasiju ili sovjetskoj obavještajnoj zajednici..., bi li dreka i povika bila tako snažna, bi li dušobrižnici demokracije i zaštitnici svih ljudskih i neljudskih prava bili toliko zatečeni i bi li prikazali tako izuzetnu tankoćutnost? Pitanje ne mora biti hipotetsko niti se ograđivati kondicionalima: dovoljno je sjetiti se svih umjetnika što su infekciju ideološke mržnje tako uznosito ponijeli nikad ne posumnjavši u svoje postupke i tuđe patnje. Sada je samo je tzv. angažirana književna ljevica ostala zatečena: njihov je kamarad priznao kako je već i prije bio kamarad, i da kamaradstvu nema premca. Grass je isticao da je socijalist, ali to je bila samo djelomična istina i nepotpun pojam; svojim zakašnjelim priznanjem samo je zaokružio svoju biografiju davši joj puno ime i pravi atribut -nacionalsocijalist.

Nepotrebno je braniti Grassa, njegove knjige najbolje govore o tome je li nas zadužio ili obmanuo. Još ga je teže osuditi, jer ima li medu ljudima jednoga bez grijeha? Kršćanstvo obožava pokajnike (i povratak u matično stado) više nego pravovjerne i odane, i je li onda stvaranje umjetničkog djela pokajanje, iskupljenje i pobjeda nad zlom u sebi ili tek puko (samo) laskanje da sve jednom možeš ismijati i prevariti?

Davor VELNIĆ