Rijeka je, izgleda, konačno dobila i svoju veliku hrvatsku premijeru: Mirisi zlato i tamjan doplovili su na Kantridu, tamo se zakratko utaborili, i svi smo mogli posvjedočiti veliku medijsku pozornost kad je u pitanju kultna hrvatska predstava i hrvatski klasik. Premijera je bila glamurozna; pod zvjezdano nebo sjatio se gradski ponos i probrano gledateljstvo. Naravno, nazočne su bile i sve medijske kuće koje imalo drže do sebe; čak je inače nepristupačan autor bio na raspolaganju izlizanim i već stupidnim novinarskim pitanjima. A nakon predstave upriličena je i posve solidna predstava; svjetla pozornice samo su se djelomično ugasila i u ostacima rasvjete mogla se okupati dobro raspoložena publika i uzvanici. .

Ako je Babaja bio crno-bijeli, sumoran i pomalo nesiguran, jer nije baš jednostavno prikazati svu zamršenost Novakova autoizgnanstva, a Violić opako pronicljiv i zanesen Novakovom katarzom, Brešan se previše olako odlučio na bufonadu. Ili možda nije bilo brzopleto, naslutio je da će se Rijeka pokazati zahvalnim domaćinom i odlično poslužiti kao statisti pozornica (Laginja je samo zaokružio mentalitet grada) pa je grad ponudio sve: obalu i svoje gledateljstvo uvijek željno kazališnog smijeha i divertimcnta. Grad je dobio svoj kazališni amblem, predstavu koja bi mogla naškoditi i samoj Karolini Belinić. Dakle, antologijski Novakov tekst prerušen u neuspjelu komediju, parodiju, gotovo vodvilj: kolektivni zaborav na vremena kad je sivilo jednoumlja samo nekima bio humus nadahnuću, svi ostali priželjkivali su isključivo prolaznost i selektivno, a zapravo invalidno pamćenje.

No, što misliti o publici koja se grohotom smije i grokće od zadovoljstva dok se glasni zvukovi intenzivne Madonine probave probijaju kroz debelo crijevo i miješaju s blagoslovom kuće na Sveta tri kralja? Kultna predstava i sjajno štivo tu su večer otprdili u zaborav. A kako smo jednom, i ne tako davno, ponosno odlazili na Violićevu predstavu? Gotovo zavjerenički! Prdac, blagoslov i ovacije; je li to konačno raskrinkana Crkva, ili tek rozi u džepu i samo dešpet novim/starim gospodarima? Autor mi je samo kratko dobacio: dobro sam prošao. Nebitna je Brešanova Ucenda poedca, svatko ima pravo na svoju nemoć. I čemu trošiti riječi na književnu estradu? Ali je na publici presuditi, ona je navodno neprevarljiva: pustiti zvižduk ili pljeskom usijati dlanove. Gledateljstvo je odabralo lakrdiju, frenetičan pljesak i ovacije. Zavukavši ruke duboko u džepove otklonio sam svako sudioništvo.