PJESNIK DVIJU DOMOVINA

Giacomo Scotti: SULLA STRADA DEL GIORNO/NA CESTI MOJEGA DANA, DHK – Ogranak u Rijeci - Graftrade, Rijeka, 2003.

Giacomo Scotti rođen je 1928. godine u gradiću Saviano (Napoli). Godine 1947. preselio se u Istru te živio u Puli. Sada živi u Rijeci. Književnim radom se bavi od 1948. godine i do sada je objavio mnoštvo pjesničkih, pripovjedačkih i esejističkih knjiga na talijanskom i hrvatskom jeziku. Među najnovijim pjesničkim djelima ističu se nagrađene zbirke "Il cuore della vita" (1992.), "Soffrendo per la Croazia/Bol za Hrvatskom (1993.), "In viaggio, la vita (1994.). Za dvojezično tiskanu zbirku pjesama "Gercando fiumi segreti/U potrazi za tajnim rijekama (Rijeka, 2000.) Scotti je dobio u Rijeci nagradu "Drago Gervais" te međunarodnu nagradu "Altri Segni" 1999. godine. Scotti je preveden na više europskih jezika, a sam je preveo na talijanski niz knjiga s južnoslavenskih jezika i obrnuto.
Ova, dvojezična, Scottijeva zbirka sastoji se iz dva ciklusa. U prvom pod naslovom "Schegge di poesia/Iverje pjesništva" (preveo na hrvatski Roman Karlović) pjesnik posvećuje pjesme svojoj životnoj suputnici ("Svojoj ženi") te nekoliko sugestivnih pjesama ženi uopće.
Scotti pjeva i o svom gradu Rijeci. U pjesmi "Na riječkom groblju" Scotti kaže: "Ova je Rijeka grad humaka". U pjesmi "Od večeri do zore u mojoj četvrti na brdu" samo će Riječani znati koji je to autobus "broj 7" iz kojeg pjesnik promatra "večer koja protječe".
Zatim je tu nekoliko pjesama koje govore o moru. Tako pjesma "Daleka djeca" završava sugestivnom poantom: "moje je nadanje nadanje poezije,/ "ne" izrečeno pred predajom, pred zaboravom mora".
Drugi, naslovni ciklus, u ovoj zbirci preveo je na hrvatski Daniel Načinović. Njega bi mogli okarakterizirati kao svođenje računa. U šimićevski intoniranoj pjesmi "Stari podsjetnici" Scotti kaže – "pripremam za oproštaj". U pjesmi "Mirne upoznah uvale" postoji i stih: "Život je tako otišao, zasijan". U pjesmi pak "Dijete koje bijah" govori o starosti… Vrlo je sugestivna pjesma "Sada već tuđa kuća" u kojoj se spominje "Kuća mojih prvih osamnaest ljeta/ (…) Kuća moga djeda i oca (…)."
Giacomo Scotti je pjesnik dviju domovinama. Pjesma "Dva jezika" započinje ovako: "Dva jezika svakoga dana/ sa mnom u društvu se nađu:/ jedan za druge, a drugi/ u mojoj tišini bubri."
Scotti piše jednostavno. Počesto se njegov poetski iskaz približava prozi. Njegova poezija je vrlo komunikativna, počesto i jezgrovita. Sklon je refleksivnom poetsko izričaju. Od svjetskih pjesnika Scottiju je blizak, primjerice, Lorca. Od hrvatskih Dragutin Tadijanović i Slavko Mihalić.
Većina pjesama u ovoj zbirci su poetske minijature. Tako se pjesma "Svojoj ženi" sastoji od svega dva stiha. Scotti je autor dviju zbirki haiku poezije. Tako se pjesma "Čas" sastoji od tri stiha no nije u pitanju haiku već refleksivna poetska minijatura. No Scotti se približava ovoj japanskoj formi svojim impresionističkim ugođajem u pjesmi "Kasno poslijepodne". A zanimljiva je i pjesma "Sićušne misli", ustvari niz poetskih refleksija gdje se Scotti približava aforizmu.
Izvan pomodnih poetskih strujanja Scottijeva prijemčiva poezija kakvu imamo prigodu upoznati i u ovoj, najnovijoj, zbirci mogla naići na zapažen interes ne samo među kritičarima već i u širem čitateljskim krugu.

Žarko Milenić