Žarko Milenić

AUTENTIČNI PJESNIČKI GLAS
Ivana Šojat: UZNESENJA, DHK – Ogranak u Rijeci – Triler, Rijeka, 2003.

Ivana Šojat (Osijek, 1971.) je poznata kao prevoditeljica s francuskog jezika (pretežito belgijskih autora) i to kako proze i poezije tako i književnoteorijskih tekstova. Piše poeziju i na francuskom jeziku i prva je strankinja koja je dobitnica nagrade Pjesničkog kruga iz Krainema (kod Bruxellesa) 1999. godine. Njena prva zbirka pjesama "Hiperbole" (Hrašće, Drenovci, 2000.) nagrađena je još u rukopisu na pjesničkim susretima "Duhovno hrašće" u Drenovcima 1999. godine. Objavila je i roman "Šamšiel" (Osijek, 2002.).
U pjesme svoje zbirke Ivana Šojat vješto umeće motive iz Biblije ("Galaćani", "Veronikin rubac", "Gorući grm"…) i povijesti ("Reconquista", "Konkvistadori", "Rex mundi"…). No pjesnikinja ne insistira na eruditnom odviše. Njezina poezija nije hermetična i počesto naginje proznom izričaju.
U prvom ciklusu "Ako…" prvi stihovi su kondicionalne rečenice. Primjerice u pjesmi "Tijek" kojom zbirka i ciklus započinju: "Ako i pomišljam na odlazak". Pjesme su refleksivne. Iz njih izvire gorčina proistekla iz otužne nam svakodnevnice. Ivana Šojat mudro propitkuje tko smo i kamo idemo. Moramo se složiti s tvrdnjom Zvonimira Penovića iz pogovora ovoj knjizi "Osame i tišine Ivane Šojat": "Pjesnikinja životu pruža tiho savršenstvo svojih ideja, prevagu duha nad onim što je obično i ovozemaljsko, unoseći u hrvatsku poeziju autentični pjesnički glas koji svojom neistrošivošću daje naslutiti moćnu ulogu njezine sanjalačke osobnosti:"
U drugom ciklusu "Preludij" pisanom u drugom licu pjesnikinja se obraća muškarcu, neimenovanom sugovorniku. Ali nisu to patetične ljubavne pjesme. Vidljivo je to iz stihova: "Ugasi televizor,/svemirskim ljepilom zalijepi /usta alapača s drugog ulaza,/ ne podiži slušalicu/ zazvoni li tebi s desna! /Zaboravi i mačka/ I pse lutalice/ I ptice selice koje hraniš pljesnivim kruhom!"
Zanimljiva je u ovom ciklusu i pjesma "Akvarel" gdje ivan Šojat piše o svom slikarskom iskustvu. Na naslovnici ove knjige nalazi se njezina dojmljiva slika koja se sasvim uklapa u sadržaj ove dojmljive zbirke pjesama.
Pjesnikinja vješto utkiva u svoje stihove vedute Osijeka ("Grad", "Svod iznad ravnice"), grada u kojem živi. Počesto se vraća u djetinjstvo. Znakoviti su u tom pogledu njezini stihovi: "I djetinjastu sam svoju razboritost/ Ošamućivala /Malodušnošću/ Koja je mnogima/ Toliko nalik/ Suzdržanoj mudrosti..."
Pjesme trećeg ciklusa "Davnine" sadrže u sebi sakralne motive. Primjerice: "Credo", "Ranjenoj crkvi", "Galaćani"… Zanimljivi su ovdje ironični elementi. Primjerice u pjesmi "Uzgon": I trava je naših vrtova/ bila poslovično zelenija (…) kao što pijanci gledaju/ ružičasta krzna uskršnjih zečeva/ na stropovima…"
U ciklusu pod naslovom "Zamasi" uvrštene su ljubavne i refleksivne pjesme. izdvojio bih ovdje pjesmu "Veronikin rubac" u kojoj se osim biblijskih javljaju i motivi iz bajki. Iz stihova: "i podigla sam svoje,/ sada natrule,/ ruke/ prem tom novorođenom sivilu" izvire ekspresionistički, preciznije rečeno, traklovski ugođaj propadanja.
U povodu prve knjige Ivane Šojat zapazio je dr. Goran Rem kako se "Ivanin pjesmovni glavni lik često kreće u neku ispovjednu tugu, u gorčinu zbog razočaranja (…)".
Druga zbirka pjesama Ivane Šojat potvrđuje Removo predviđanje "kako je riječ o novoj i vrlo djelatnoj prevoditeljici i spisateljici od koje se mnogo očekuje."