GOLDSMITHOVO REMEK-DJELO PONOVNO MEĐU NAMA

Oliver Goldsmith: ŽUPNIK IZ WAKEFIELDA, DHK – Ogranak u Rijeci – Liber, Rijeka, 2004.

Oliver Goldsmith (1728. - 1774.), engleski klasik, autor više knjiga eseja, pjesama te drama ostao je najpoznatiji po svom romanu Župnik iz Wakefielda koji je objavljen prvi put 1766. godine. Oliver Goldsmith započinje svoju knjigu predgovorom u kojemu skromno tvrdi da taj roman "ima stotinu mana, a stotinu stvari moglo bi se o navesti kao dokaz da su one vrline". Ovaj roman, koji je jedno od najboljih djela en­gleske književnosti i prevedeno na sve europske jezi­ke, zasigurno ima mana, ali njih je mnogo manje od njegovih vrlina. Prvi dokaz tome je što se ovaj roman odavno smatra klasičnim i gotovo stoljeće i pol nakon njegova objavljivanja izlazi i nalazi svoje vjerne čitatelje.

Kao odlike ovoga romana treba istaknuti jednostavnost fabule i oblika pripovijedanja. Potom Goldsmithovu sposobnost da drama­tične scene iz života glavnog junaka, ispunjena tragizmom, rješava u nekoliko oštrih deskriptivnih poteza. Zatim reljef­nost karaktera Doktora Primrosea, glavnog junaka romana, njegovih ukućana, prijatelja i neprijatelja. Tu je i prirodan i neusiljen stil ko­jim je radnja ispričana i vedar humor. Ova knjiga nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Značajke su sentimentalizma u ovom romanu: bijeg iz pokvarena društva u prirodu, idilično prikazivanje seoskog i kućnog života, pjesničko veličanje prirode i sućut za siromahe. Dražesnom naivnošću iznosi se sudbinu jedne obitelji. To je prije svega roman o obitelji i domu.

Na Goldsmitha su svakako utjecali njegovi slavni prethodnici, engleski romanopisci: Daniel Defoe (1660. – 1731.), autor Robinsona Crusoea , Henry Fielding (1707. – 1754.), autor Toma Jonesa i Samual Richardson (1689. – 1761.), autor Pamele. Prvu trojicu Goldsmith i sam spominje u svome romanu. Primrose je velikodušan i naivan, a podsjeća na župnika Adamsa iz Fieldingova romana Joseph Andrews . Također i na Ujaka Tobyja iz Života i mišljenja g. Tristrama Shandyja Laurencea Sternea (1713. – 1768.) kojeg mnogi smatraju prvim modernim romanom. Ne smijemo ne spomenuti ni Cervantesova Don Quijotea . Na Goldsmitha su u ovom romanu utjecala i Rousseauaova učenja. No, prije svega Goldsmith je stvorio lik župnika Primrosea po ugledu na biblijskoga Joba. Ostavši bez imovine, bez krova nad glavom, zdravlja i slobode i nakon što mu obeščaste kćer a sina utamniče Primrose ne gubi vjeru u Boga te je i u tamnici spreman obratiti kriminalce oko sebe i izvesti ih na put vjere.

Znatan dio svojih mladenačkih doživljaja s puta po Kontinentu ugradio je Goldsmith u Župnika iz Wakefielda­ . Prije svega u sudbinu Georgea Primrosea. Iz Edinburgha je Goldsmith prešao u Leiden (Nizozemska), pješice je kroz Flandriju doputovao u Pariz, odatle u Švicarsku i u Italiju. Kad danas, nakon toliko vremena, čitamo pronicljiva Georgeova zapažanja iz ondašnjega književnog života možemo samo zaključiti kako su ti odnosi i u naše vrijeme u biti ostali isti. Poput Williama Thackeraya (1811. – 1863.) i Goldsmith je pisao za razne listove i časopise.

U lik župnika Primrosea Goldsmith je osim svojih ugradio i osobine svoga oca svećenika (zvao se Charles kao i Goldsmithov župnik) kojemu je njegova župa donosila mali prihod te je, pored svećeničkih dužnosti, obrađivao i zemlju, imao mnogo djece i jedva sastavljao kraj s krajem. Bio je krajnje neumješan, a takva su mu bila i djeca, posebice Oliver. I kad odraste Oliver će ostati veseo, nemaran, spreman da se svuda istakne, brzoplet u govoru. Uz to i hendikepiran zbog neugledne vanjštine.

Zanimljiva je sudbina Goldsmithova jedinog romana. U vrijeme njegova nastanka autor je bio siromašan. Našavši se u velikim dugovima, zamolio je Samuala Johnsona, poznatoga kao Doktor Johnson, da nađe izdavača za jedan njegov rukopis. Johnson je pročitao rukopis i prodao ga jednom knjižaru za svega šezdeset funti. Bio je to rukopis Župnika iz Wakefielda . A knjižar John Newbery, nećak onog Newberyja za kojega je Goldsmith ranije pisao, nije rukopis dao u tisak odmah već gotovo dvije godine nakon što ga je bio kupio. Goldsmith će kasnije od pisanja znati dobro zaraditi, ali i novac brzo potrošiti te će i umrijeti u siromaštvu. Kad ga je liječnik pitao je li spokojan, odgovorio je da nije. Bile su to njegove posljednje riječi.

Oliver Goldsmith je bio pjesnik, esejist, dramatičar, znanstvenik i novinar. Roman mu je stoga bio zahvalna forma u kojoj će moći iskazati sve svoje preokupacije i nadarenost, iznijeti mnoga razmišljanja o svome okruženju. Primjerice u prozno tkivo romana umeće svoje tri pjesme.

Povjesničari književnosti zamjerili su Goldsmithu na Župnikov u happy endu. No je li doista tako? Primroseova kćer Olivia udat će se za vlastelina Neda Thornhilla, koji je negativan lik, suprotnost Primroseu, ali i svome stricu Sir Williamu. Kada Thornhill mlađi ostane bez imovine, ima priliku da se popravi, no teško je povjerovati da će se to doista dogoditi i da će ga njegova supruga Olivia ikad prihvatiti. U slučaju njezine sestre Sophije koja će se udati za tridesetpetogodišnjeg Sir Williama mogao bi se očekivati sretan brak.

Goldsmith je u svome remek-djelu otkrio žilu koju će mnogi budući romanopisci bogato eksploatirati – dramu srednje klase, dramu siromaštva i ponosa, sukob starih vrijednosti s materijalizmom. Ovaj je roman istinsko remek-djelo i preteča romantizma u engleskoj književnosti. On je utjecao na niz pisaca kao što su Jane Austen (1775. – 1817.), Anthony Trollope (1815. – 1882.), George Eliot (1819. – 1880.) i Thomas Hardy (1840. – 1928.), a ponajviše na znatno poznatijeg Charlesa Dickensa (1812. – 1882.). Da samo spomenemo kako se u Dickensovim romanima, kad svi misle da je sve gotovo, pojavljuje srodnik ili prijatelj u ulozi spasitelja. Baš kao kod Golsmitha, gdje sudbinu na kraju romana kroji Sir William Thornhill.

Na hrvatski jezik je ovaj roman preveden prvi put još 1848. godine. Što je uzrok da ovaj sjajni roman nije prevođen na neki od jezika bivše Jugoslavije u XX. stoljeću? Možemo samo nagađati. Vjerojatno su Goldsmithu, između ostalog, u vrijeme socijalizma zamjerili što je ovdje nositelj progresa jedan plemić te što je glavni junak jedan svećenik koji veliča monarhiju.

Ostaje nam se nadati da će i današnji čitatelji novog hrvatskog prijevoda prigrliti ovaj sjajni roman kao što to i čine mnogi čitatelji diljem svijeta.

Žarko Milenić