Žarko Milenić

MAGISTRALNI EPILOG

Henrik Ibsen: KAD SE MI MRTVI PROBUDIMO, preveo Ivo Slavnić, Adamić, DHK - Ogranak u Rijeci, HNK "Ivana pl. Zajca", Rijeka, 2001.

Istaknutog norveškog dramatičara Henrik Ibsen (1828. - 1906.), skoro da je nepotrebno i predstavljati. Najprevođeniji je norveški pisac. Ibsen je svjetsku slavu stekao dramama u stihu "Brand" (1866.) i "Peer Gynt" (1867.). Najpoznatiji je pak po dramama "Stupovi društva" (1877.), "Lutkin dom" (1879.), "Sablasti" (1881.), "Neprijatelj naroda" (1882.), "Divlja patka" (1884.) i "Hedda Gabler (1890.).
"Kad se mi mrtvi probudimo" (1899.), dramski epilog u tri čina posljednja je Ibsenova drama, njegova umejtnička i duhovna oporuka. Kako piše u kratkoj, nepotpisanoj, bilješci o Ibsenu na kraju ove knjige, ovo je simbolistično-mistična drama "o tragediji umjetnika koji je snovima o umjetnosti žrtvovao ljudsku sreću i ljubav."
Ova je drama prvi put prevedena na hrvatski jezik s norveškog originala a ne izravno s njemačkog kako je to bilo uobičajeno. Objavljena je kao knjiga u biblioteci "Kazališna knjižnica" uz premijeru u HNK "Ivana pl. Zajca" u Rijeci 3. listopada 2001. godine.
Radnja drame se događa u neimenovanim toponimima u Norveškoj i to u "priobalnom lječilištu" (prvi čin) i u "planinskim kupkama i okolici" (drugi i treći čin). Glavni lik je profesor Arnold Rubek, slavni kipar. Preokret u njegovom životu nastaje kada sreće ponovno Irenu, ženu svog života. Irena ga je bila nadahnula za njegovo životno djelo "Dan uskrsnuća", "lik mlade žene koja se budi iz mrtvog sna". Njih dvoje tu kamenu "djevojku koja se budi" zovu "naše dijete". Nakon što ga je Irena napustila Rubek se oženio Majom, običnom ženom. Rubek žali što nije svoj život proživio s Irenom. Ona mu kaže: "Shvatimo što smo izgubili tek (…)Kad se mi mrtvi probudimo."
Na koncu drame Irena i Rubek će otići na planinski vrh prekriven snijegom gdje će ih zatrpati snježna lavina.
Zanimljivo je kako je u ovu knjigu uvršten i malo poznati esej "Ibsenovi likovi" (1900.) tada osamnaestogodišnjeg Jamesa Joycea povodom prve izvedbe njegove drame. Joyce zapaža kako "Ibsenovo poznavanje ljudske prirode dolazi najzornije do izražaja u njegovim portretima žena." U ovom slučaju on misli na Irenu iz ove drame. Po njemu "niti jedan od njegovih ranijih likova ne dostiže Ireninu duhovnu dubinu, koja nas privlači jednostavnom snagom svoje intelektualne moći."
Možda se nećemo složiti s Joyceom kako Kad se mi mrtvi probudimo "smijemo uvrstiti u ponajveća autorova djela, ako ne i najveće. (…) Ali moramo s tvrdnjom kako je ova drama "magistralni epilog što udara pečat desetorim komadima koji su mu prethodili."