Davor VELNIĆ : Uvodna riječ

PROZA

Julio TRAVIESO SERRANO:
Prašina i zlato

Sanjin IVANDIĆ : Ni u grobu mi ne daš mira, Nikola!...

ESEJ

Leopoldina-Veronika BANAŠ :
"Pneumatološko" čitanje književnosti

Kristina POSILOVI Ć : "Smokvin list"
- erotic literature database

Igor ŽIC: Čerina & Kamov & Krleža
Vrline javne, poroci tajni

A. P. STAROGRADJANIN: Rieka

Tonko MAROEVIĆ : l pad jabuke na slavuje stablu

Lasta MAJER: Ne sedam, već sedamdesetisedam puta sedam
(Sirijus)

Hrvoje ČULIĆ :

Pjesništvo Laste Majer

POGLED U KAZALIŠTE

Žarko MILENIĆ : Susreti kazališta

BiH u Distriktu Brčko

Kim CUCULI Ć : Od Severine do Amadeusa ili od estrade prema umjetnosti

PJESNIŠTVO

Tomislav Marijan BILOSNIĆ :

Odisejeve pjesme

Biserka TEŽAČKI: Iz ciklusa:

Zbiljnost iza ogledala

PISMO

Antun NODILO: Legmofoni

PRIKAZI

Tomislav KOVAČEVI Ć :

Ovakvim se knjigama

Vanesa BEGIĆ : Iznimno vrijedna duhovna poezija

Žarko MILENIĆ : Autobiografija kao roman

Branko PILAŠ : Na putu istine

Fabijan LOVRIĆ : U dosluhu s mačkama

UVODNA RIJEČ

Davor VELNIĆ

Vjerujte snima jer u njima su skrivene dveri vječnosti

Jubran Khalil Jubran

Kći noći i sestru sna izgovaramo, zazivamo i u2vikujemo s četiri suglasnika - smrt- tvrdo, neuhvatljivo, nepovratno i konačno. Protivno životu, skončanje, doći koncu, a opet joj šapćemo nekako zagonetno i s nadom, gotovo poput otajne bajalice i mistične brojalice. Rusi su dodali samoglasnik e - smert, Poljaci su ugurali još jedan vokal i t zamijenili s ć - smierć- ublaženo i lakše za izgovor, a onda se tako nekako i podnosi. Litvanska smrt gubi prvo s, dodaje dva vokala i postaje mj'ra's, slično latinskom jeziku koji prestanak ovozemaljskog života zove mors, a poslije latinskog svi njegovi baštinici, romanski jezici: morte, muerte... Na sanskrtu ona je mrti-š. Vokali su samo izvanjska i jezikoslovna zanimljivost, neka stara pisma nisu niti bilježila vokale nego su ih označavala točkama. Kod Zidova su to masoretski znakovi. Kabalisti njihov suodnos tumače: Bog-duša-samoglasnik-krug i tribus-tijelo-suglasnik-četvorina. Izgleda jednostavno, ali nije, nimalo, i nije uvijek posve bezazleno igrati se slovima, zazivati i ne biti potpuno spreman.

Kod smrti od samog početka prisutna su i upletena ta nerazmrsiva tri konsonanta MRT - mrt, kako to čakavci kažu za mrtvog. Zvuk slova je je Božja esencija. Cista esencija bez uljepšavanja. Suglasnicima se malo kad gubi trag u indoeuropskom jeziku, stoljeća im nisu uspjela nauditi. Potom izvedenice nespokoja i skončanja: umor, pomor, moriti, umoriti, smrtan, snomorica..., a onda niz riječi izvedenih iz mir(a) i ugode što podsjećaju na smrtni počinak: smiriti, umiriti, uznemiriti... igre svjetla i sjene, nade i sumnje tako drage ljudskom rodu. Dva obećavajuća suglasnika (m) i (r) te križ na njihovu kraju (crux commissa) u suglasniku (t), koje spokoj može pretvoriti u nespokoj. Indoeuropski se nerado odriče svojih korijena, ipak, Englezi je nazivaju death, srednjovjekovni engleski poznaje deeth, staroislandski je dauthi. Nijemci su kratki: Tod, pojam omeđen i zakračunan s dva suglasnika kao s dva stupa, početak i kraj, dvoja vrata: svjetlosti i tame, vječno počivalište za zemaljske ostatke i njihov spomenik. Stupovi su stražari, a vrata omogućuju pristup objavi. I svaki je grob četvrtast, isto kao i nadgrobna ploča: sve posvećeno zemlji - zemlja zemlji i prah prahu - jest četvrtasto.

U Grka je smrt Thanatos, muškarac, sin noći i brat sna. Opet san i noć, njegovi roditelji što imaju moć obnavljanja. I stoga smrt nije nikakva suicidna osloboditeljica od patnje i briga, već ju slavimo kao obnoviteljicu, kao preduvjet života na jednoj drugoj razini. Tajna smrti je misterij čovjeka, iskonska ljudska glad za spasenjem njegova su bit i narav. Iz vječnosti smo se rodili u nju ćemo se utočiti i nismo posve zaboravili kakva je bezbrojnost, već smo jednom bili u njezinu naručju. Ovaj život i nije nego čistilište, svi smo na čekanju. Ma ništa doista ozbiljno; dah između rađanja i umiranja tek je bljesak koji traje koliko i naše pamćenje. Treba se samo sjetiti onog prije i bit će razvidno ono poslije. Tek rođena djeca poznaju vječnost, u njihovom se pogledu ogledava tišina svih stvari, odsustvo svih misli - ........

i tako dalje ... sve u proljetnom broju